Đorđe Đoka Jovanović (Novi Sad, 21. januar 1861 — Beograd, 23. mart 1953) bio je srpski vajar i akademik Srpske akademije nauka i umetnosti.
Kao jedan od osnivača Umetničke škole, iz koje je kasnije nastala Umetnička akademija, Jovanović je bio veoma posvećen pedagoškom radu. Najznačajniji deo njegovog stvaralačkog opusa predstavljaju javni spomenici i portreti, među kojima posebno mesto zauzimaju Spomenik kosovskim junacima u Kruševcu, Knezu Milošu u Požarevcu, Josifu Pančiću, Kosti Taušanoviću, Vuku Karadžiću i Vojvodi Vuku u Beogradu, kao i niz spomenika na beogradskom Novom groblju.
Rođen je u Novom Sadu kao najmlađe sedmo dete, u porodici grčkog porekla. Od oca Nikole Jovanovića koji bio je učitelj, a majke lepe Grkinje Johanide ili Jovanke (po srpski). Porodica se preselila zbog očeve službe u Požarevac, gde je završio on osnovnu školu. Učitelj Jovanović se tu družio sa kolegom Đurom Jakšićem, koji je "kir" Nikolu opisao u pripovetki "Čiča Tima": "debeli daskal, rodom iz Jelade". Đorđe je krenuo u Kragujevačku gimnaziju, pa je po majčinoj želji prešao ubrzo na Zemljodeljsko-šumarsku školu u Požarevcu. Po majčinoj smrti izmolio je ministra prosveta 1879. godine, da mu se dozvoli upis u gimnaziju.
Po završenoj beogradskoj Realci 1882. godine, upisao je Veliku školu u Beogradu, gde je na Tehničkoj školi, na odseku za arhitekturu, studirao godinu dana. Studije je prekinuo zbog odlaska u Beč gde je 1884. upisao Akademiju likovnih umetnosti. Već naredne godine prešao je u Minhen, i nastavio studije na Akademiji, u klasi prof. M. Vidmana (M. Widnmann). Oženio se prvi put tokom studija u Minhenu, sa Nemicom, Emom Viktorijom Šajtler. Iz tog "neskladnog" braka rodila su se dva sina, Aleksandar i Mirko. Nakon rastavljanja, prebacio je otac oba sina u Pariz gde je nastavio obrazovanje. U prestonici Francuske upoznaće mladu devojku Parižanku od 15 godina - Margaretu, koja će mu prvo pomoći oko dece, a zatim postati i supruga. Sin Mirko, će poginuti u Prvom svetskom ratu na reci Marni 1915. godine, boreći se kao dobrovoljac u francuskoj Legiji stranaca. Iz Minhena je 1887. prešao u Pariz i tamo je na École des Beaux-Arts, u klasi profesora Šapija i Enžablera diplomirao vajarstvo 1890. Bio je prvi srpski akademski vajar.
Vratio se u Srbiju i tokom 1891. radio kao nastavnik crtanja u Prvoj beogradskoj gimnaziji. Već 1892. ponovo je otišao u Pariz, gde je ostao do 1903. Ponovo se vratio u Beograd gde je postao profesor, a potom i direktor Umetničko-zanatske škole, od 1905. do 1919, s tim što je ratne godine proveo u Francuskoj. Posle rata, do penzionisanja 1926, radio je kao profesor u Četvrtoj beogradskoj gimnaziji i kao inspektor Ministarstva građevina. Član Srpske kraljevske akademije nauka i umetnosti od marta 1921.
Đorđe Jovanović je bio atletskog stasa i avanturističkog - sportskog duha, i spada u prve i najbolje srpske velosipediste i planinare. Pravio je nekoliko velikih evropskih tura, vozeći velosiped (preteču bicikla) po hiljadu i više kilometara kilometara u nizu, kao 1886. godine. Uputio se iz Pariza u rumunski grad Kostancu na obali Crnog mora. Njegova umetnički građena i ukrašena vila u beogradskoj ulici Skerlićeva 6. bila je pravi umetnički dom. U toj kući sa velikim ateljeom, on će izvajati sjajna dela i mirno proživeti uz svoju drugu suprugu, mnogo mlađu Francuskinju, lepoticu Margo.
On je jedan od osnivača slikarskog društva Lada i njen član do 1910. Bio je u član i umetničkog društva Medulić. Posle rata ponovo je bio član Lade, sve do 1932. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umetnika Beograda.
Smatrao je da u tadašnjem srpskom društvu ljudi koji razumeju šta je umetnost, profesori, učitelji, nemaju novaca, dok da oni koji imaju novca se više interesuju za automobile.
Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 16. februara 1920.
Izvor Wikipedia











