Na trećoj godini studija, nakon epizodne uloge djevojke-cvijeta u Wagnerovu Parsifalu, s velikim je uspjehom debitovala 16. maja 1942. kao Mimì u Puccinijevoj La Bohème. Istaknuti hrvatski kompozitor, tada kritičar lista »Hrvatski narod« Ivan Brkanović proglasio ju je »umjetnicom velikog formata čije glasovne dispozicije dozvoljavaju najveće nade, a njeno pjevanje odaje potpuno izgradjenu umjetničku ličnost«. Nakon takvog hvalospjeva pjevala je naslovnu ulogu na praizvedbi Sunčanice Borisa Papandopula i nastavila nizati ulogu za ulogom. Oktavijan Miletić joj je 1943. povjerio lik grofice Sidonije Erdödy u filmu "Lisinski". Sljedeće je godine otišla u Beč i pred Karlom Böhmom položila audiciju za angažman u Bečkoj državnoj operi.

U Beču je prvi put javno nastupila u januaru 1945. u koncertnoj izvedbi Nikole Šubića Zrinskoga pod ravnanjem Lovre von Matačića za Austrijski radio. Rat je bio u punom zamahu, zgrada Opere srušena je od bombardovanja, i očekivani scenski debi mlade pjevačice kojoj su u međuvremenu radi lakšeg izgovora promijenili ime u Sena dogodio se tek 1. maja 1945. u zgradi Volksopere, kad je sovjetski zapovjednik Beča naredio da se praznik rada proslavi izvedbom Mozartova Figarova pira. U ansamblu poznatih pjevača pod ravnanjem Josefa Kripsa pjevala je Cherubina s tolikim uspjehom da ga je već 1948. tumačila na Salzburškim svečanim igrama pod ravnanjem Herberta von Karajana i 1950. snimila za gramofonsku kompaniju Columbia. Cherubino je najsnažnije obilježio prve godine njezine karijere i otvorio joj vrata evropskih operskih kuća i festivala pa je već 1949. nastupala u milanskoj Scali, Glyndebourneu, Edinburghu, Parizu, londonskom Covent Gardenu i na festivalu Maggio Musicale Fiorentino, 1950. u Zürichu i 1951. na Majskim svečanim igrama u Wiesbadenu.

Samo u Beču ga je u dvadeset sezona pjevala 129 puta. Godine 1946. uvrstila je u repertoar svoju drugu antologijsku ulogu u pantalonama: Oktavijana u Kavaliru s ružom. Nakon kraće glasovne krize odlučno je odbila dalje nastupe u opereti i počela se razvijati u opersku umjetnicu svjetskoga formata. Postala je jedna od najsjajnijih zvijezda Bečke državne opere, u kojoj je posljednji put nastupila 1982. u glasovnoj kreaciji Maršalice u Kavaliru s ružom. U trideset i osam godina djelovanja u njoj ostvarila je 47 uloga i imala 1268 nastupa. Godine 1953. dobila je naslov austrijske komorne pjevačice.

Karijera Sene Jurinac razvijala se prirodno. Od uloga u pantalonama i lirskih junakinja polagano je prelazila u repertoar lirico-spinto soprana u Verdijevim i Puccinijevim operama, došla do dramskog Sente u Wagnerovu Ukletom Holandezu, a završila mezzosopranskom ulogom Crkvenjarke u Janáčekovoj "Jenufi". Nerijetko je u istoj operi tumačila dvije uloge. Najviše svjetske domete postigla je u djelima Mozarta i Richarda Straussa, pozornice njezinih najvećih uspjeha uz Beč i Salzburg bili su Covent Garden i La Scala. U Metropolitanu nije nastupila jer je odbila pjevati ulogu koju nije osjećala, premda je to bila praizvedba Vanesse Samuela Barbera. U Zagrebu je gostovala 1970. s ansamblom Bečke državne opere u još jednoj svojoj antologijskoj ulozi — Kompozitora u Straussovoj Arijadni na Naxosu, a kao Leonora nastupila na premijeri Fidelija u Zagrebu i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Lijep zvonak glas, vrhunska muzikalnost i suverena pjevačka tehnika, bogata osobnost, strast kojom je prilazila svakoj ulozi, toplina, jednostavnost i prirodnost, profinjen senzibilitet, lijep scenski izgled te zračenje koje krasi odabrane učinili su ostvarenja Sene Jurinac posebno uvjerljivima i neponovljivima. Publika ju je obožavala, kritika visoko cijenila.

Prvi suprug bio je basbariton Sesto Bruscantini. Drugi suprug hirurg dr. Josef Lederle.

Grad Beč je najveće muzičko priznanje nazvao po njoj, Zlatni prsten Sena Jurinec.

Izvor Wikipedia