Sa samo 17 godina, debitovao je za tada jedan od najboljih klubova u gradu – sarajevski Hajduk. Kao devetnaestogodišnjak odlazi u Beograd na odsluženje vojnog roka ali se tamo neplanirano zadržao duže. Naime, primijetivši njegovo veliko fudbalsko znanje angažuje ga struka najvećeg beogradskog kluba tog vremena - Jugoslavije. U to vrijeme s uspjehom je nosio dres B selekcije bivše države, ali se u Beogradu nije dugo zadržao. Iako je bio jedan od najboljih u svome klubu, nije mogao bez svog rodnog grada u koji se vraća 1940. godine.

Počinje aktivno nastupati za SAŠK u kojem se zadržao do kraja rata 1945. godine. Potom je kratko igrao za Udarnik i Jedinstvo, da bi 1946. godine sa Željezničarom krenuo na turneju po Albaniji. Bilo je to u maju prve godine nakon rata. Od tog momenta, cijela fudbalska priča Joška Domorockog vezana je samo za jedan klub koji je obilježio ostatak njegovog života – Željezničar.

Plavi dres nosio je šest godina, a od aktivnog igranja oprostio se 1952. godine. Sudbina je htjela da nikad ne odigra nijednu zvaničnu utakmicu na stadionu o kojem je sanjao i u čijoj je izgradnji i učestvovao. ''Grbavica'' je otvorena godinu dana nakon njegovog odlaska u fudbalsku penziju. Za ''plave'' je odigrao 100 zvaničnih utakmica pritom je postigao 11 golova. Bio je poznat kao beskompromisni borac na terenu koji nije štedio ni sebe ni protivnika, ali kuriozitet je da nikada u svojoj karijeri nije bio isključen iz igre.

Tvoje "NE" učinilo te legendom
Početkom 1947. godine, tadašnje vladajuće strukture odlučuju formirati novi klub, Torpedo, a Fiskulturni savez BiH određuje da Željezničar novoosnovanom kolektivu mora ustupiti osam svojih najboljih igrača, među kojima je bilo i ime Josipa Domorockog.

Ipak, suprotno očekivanjima vlastodržaca, i na radost i ponos svih zaljubljenika u plavu boju, popularni Joško je pod prijetnjama na informativnim razgovorima kategorički odbio prelazak iz Želje u Torpedo, što je u kasnijim godinama postalo simbolom snage, otpora i nepokolebljivosti našeg Kluba.

Iako su mu nuđeni novac i nekretnine da pređe u FK Torpedo, Domorocki je ostao vjeran plavoj boji i tako našao mjesta u srcima ljudi koji istinski vole klub s Grbavice. Ostao je vjeran Želji koji za njega, kao i za sve navijače ''plavih'', nije samo klub već i ideja, način života. Po završetku karijere, ostao je u Željezničaru gdje je obavljao razne dužnosti, kao trener ili dio stručnog štaba kod više šefova.

Preminuo je u Splitu 6. januara 1994. godine od posljedica automobilske nesreće.

Izvot Historija.ba