Zaim Imamović (Mrkonjić Grad, 26. august 1920 – Sarajevo, 2. februar 1994) bio je bosanskohercegovački interpretator sevdalinke. Ime Zaima Imamovića, kao estradnog narodnog umjetnika, interpretatora i kompozitora, ostalo je uvršteno i u antologiju sevdalinke i pjesama drugih naroda. Veći dio svog života proveo je u tumačenju i interpretiranju sevdalinke. Ima oko 40 izdatih ploča, četiri albuma i dvije kompilacije.
Biografija i muzička karijera
Rođen je 26. augusta 1920. u Mrkonjić Gradu. Nakon godinu dana, sa svojim roditeljima preselio se u Travnik i nastanio na periferiji zvanoj "Bojna". Tu je proveo oko 15 godina, dok 1936. nije nastavio i proveo veći dio života u Sarajevu. Žalio je za životom u Travniku. Iza njega su ostali kċi Jasminka i sin Nedžad Imamoviċ (gitarista i pjevač), kao i unučad.
U Sarajevu je bio učenik tekstilnog zanata, a svirao je rjeđe na dvorednoj harmonici koju mu je otac kupio. Njegov brat i sestra u to vrijeme bili su članovi MKUD "Gajret".
Horovođa Cvjetko Rihtman na probi "Gajreta" pristao je da čuje Zaima kako pjeva i odmah ga prihvatio. Zaim je tekstilni zanat napustio u jesen 1939. godine. Pored pjevanja u horu, nastupao je na zabavama Društva prateći sam sebe uz harmoniku.
Prava karijera mu je počela 10. aprila 1945. godine. Tada je pristupio Radiostanici Sarajevo. Svojim glasom i osjećajem osvaja slušaoce. Upravo tih dana Radio Sarajevo počelo je sa emitovanjem programa i okupljanjem pjevača. Sarajevo je bilo metropola sevdaha, pa su mnogi pjevači imali težnju da ostanu i žive u njemu, jer je u poslijeratnim danima, iza 1945. godine, jedini put afirmacije bila RS Sarajevo. Mnogi od ovih pjevača postali su vrhunski izvođači sevdalinke i narodne izvorne pjesme, a Radio Sarajevo je arhiviralo i emitovalo tu muziku ponajviše u odnosu na ostale.
U to vrijeme Zaim se predstavio sa tri melodije po kojima je ostao zapamćen: "Gledaj me draga", "Mujo kuje konja po mjesecu" i "Konja vodim, pješke hodim". Njegovi uzori su bili pjevači Rešad Bešlagić iz Tuzle i Sulejman Džakić. Nakon Drugog svjetskog rata na njegov repertoar su bile uvrštene i novokomponovane narodne pjesme bliske izvornom narodnom melosu. U svojim kompozicijama je kantautor. Često je sarađivao kao tekstopisac ili kompozitor sa Jozom Penavom, tadašnjim rukovodiocem Tamburaškog orkestra Radio Sarajeva. Takođe je sarađivao sa poštovanim harmonikašem i vođom Narodnog orkestra Radio Sarajeva Ismetom Alajbegovićem – Šerbom, sa kojim je bio usko povezan sve do njegove smrti 28. jula 1987, a za tekstove autora Safeta Kafedžića je komponovao. Isto tako je sarađivao i sa tekstopiscem Nikolom Škrbom.[1] Prva novokomponovana pjesma koju je Zaim otpjevao bila je Penavina kompozicija "Bosno moja poharana", a potom "Sarajevo, behara ti tvoga". Ova pjesma bi se redovno nalazila na njegovom repertoaru.
Pored bosanskohercegovačkih sevdalinki pjevao je i pjesme svog naroda iz susjednih zemalja. Pogotovo mu je bio drag melos sandžačkih Muslimana; pjesmu "Kafu mi draga ispeci oh aman, aman, dušo za mene" uvrstio je na svoj repertoar.[1] Nastupio je na mnogo koncerata u duetu sa Nadom Mamulom, a u dijalogu je snimio nekoliko pjesama sa prvom damom sevdaha Izetom Selimović – Bebom, pjesme "Hajde dušo da ašikujemo" i "Evo mene u tom kolu". Sa Nadeždom Cmiljić i grupom pjevača u dijalogu pjeva "Hercegovačku zdravicu". Pjevao je sa Safetom Isovićem, te Milom Petrovićem "Zvijezda tjera mjeseca", "Igrali se konji vrani", te u duetu sa Petrovićem "Zelen lišće goru kiti" (Đure Jakšića). Često je nastupao u mješovitoj grupi narodnih pjevača koja je djelovala u Radio Sarajevu između '60-ih i '70-ih godina.
Otprilike '50-ih godina u kući "Jugoton" iz Zagreba, za nepuna tri dana snimio je 33 pjesme na 15-ak gramofonskih ploča, te jedan LP vrlo niskog kvaliteta (78 okretaja).
Zaim je po vrsti glasa tenor, a karakteriše ga obojen glas, jasna dikcija i naročit smisao za melizmatičko ukrašavanje melodija koje je izvodio. Snimio je velik broj narodnih pjesama za arhiv RTV Sarajeva, koje su preuzimale i druge radijske i televizijske stanice u zemlji i inostranstvu. Nastupao je i snimao audiokasete, gramofonske ploče i dr. pjevajući sa sinom Nedžadom. Obišao je mnoge gradove u svijetu, u više država i na nekoliko kontinenata. Bio je učesnik karavana pod nazivom "Sevdah putuje Evropom". U vrijeme kada je bio najpopularniji ostvarivao je najmanju zaradu; živio je od plate skromnog službenika Radio Sarajeva čiji je zadatak, pored ostalog, bio da putuje, pjeva i uveseljava bez honorara, a nerijetko se i bez putnih dnevnica iste večeri morao vraċati u Sarajevo.
Gostovao je u Parizu, Beču, Sofiji i na Bliskom istoku, a učestvovao je i na međunarodnom festivalu narodne muzike u marokanskom gradu Marrakech kao predstavnik Jugoslavenske radiotelevizije (JRT). Takođe je predstavljao Jugoslaviju na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru.
Dana 6. aprila 1979. godine Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva "za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije".
U Ratu u BiH 1992. godine pa do smrti je preživljavao. Svoje posljednje stihove napisao je najteže ratne 1993. u Sarajevu:
Svud po svijetu kuda sam hodio
naše želje, pozdrav pronosio.
Ostat će Bosna kao što je bila
k'o biser sjajna, ponosna i mila.
Izvor Wikipedia
