Danilo Nikolić (Split, 2. februar 1926 — Beograd, 6. februar 2016) bio je srpski književnik. On je jedan od najznačajnijih pripovedača i romanopisaca srpske književnosti druge polovine 20. veka, čije su knjige višestruko nagrađivane književnim nagradama. Njegov legat nalazi se u Udruženju za kulturu, umetnost i međunarodnu saradnju „Adligat” u Beogradu.
Biografija
Danilo Nikolić rođen je 2. februara 1926. godine u Splitu, od oca Spasoja Nikolića, Nikšićanina, inače službenika Banske uprave u Splitu, i majke Kristine, domaćice, iz Zelenike u Boki Kotorskoj. Detinjstvo i mladost proveo je na Kosovu i Metohiji, u Vitomirici kod Peći, gde su se Nikolići doselili 1924. godine iz Nikšića. Prva dva razreda osnovne škole završio je u Vitomirici, a ostala dva i gimnaziju u Peći. U svojim srednjoškolskim danima započeo je saradnju sa listom Jedinstvo, kao dopisnik iz Metohije.
Godine 1946. dobio je stipendiju i otišao na studije u Beograd, gde je diplomirao na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Kao student osvojio je nekoliko nagrada za priču na raznim književnim konkursima, zbog čega je 1950. godine bio pozvan da radi kao saradnik u Radio Beogradu. Upravo u ovoj informativnoj kući Nikolić će provesti svoj radni vek, gde nakon diplomiranja radi kao novinar, potom kao urednik u programima za književnost i kulturu, a do penzionisanja i kao urednik-dramaturg Dramskog programa. Za poseban doprinos razvoju novinarstva dobio je 1970. godine Srebrnu plaketu Saveza novinara Jugoslavije.
Prvu knjigu pripovedaka, „Male poruke”, objavio je 1957. godine. U svojim ranim delima, kao i u nekim kasnijim, često se vraćao svojoj rodnoj Metohiji, na vrlo suptilan način pripovedajući o ljudskim sudbinama i složenim međunacionalnim odnosima.[1] Među knjigama pripovetki zapažene su još i „Povratak u Metohiju”, „Ulazak u svet”, za koju je dobio Andrićevu nagradu 1997. godine, potom „Spisak grešaka” i „Provetravanje vladara”.
Prvi roman objavio je 1989. godine pod nazivom „Vlasnici bivše sreće”, koji je ušao u deset najboljih romana decenije. Napisao je i roman „Kraljica zabave”, za koji je između ostalog dobio i Nolitovu nagradu, Nagradu „Borisav Stanković” i Nagradu „Branko Ćopić”, potom romane „Fajront u Grgetegu”, za koji je dobio NIN-ovu nagradu 1999. godine, „Melihat iz Glog”, „Spisak budućih pokojnika” i roman „Jesenja svila”, za koji je dobio Nagradu „Meša Selimović” 2001. godine. Objavio je i antologiju „Poslednje priče pisane rukom” (KOS, Beograd, 1986).
Nikolićeve knjige prevedene su na engleski, nemački, slovenački, češki, albanski, mađarski, makedonski, letonski, bugarski, kineski, ruski i francuski jezik. Zastupljen je u brojnim antologijama i izborima srpske pripovetke u zemlji i inostranstvu.
Za života je važio za jednog od omiljenih figura među piscima[1], a nazivali su ga „tihim koračnikom prema Nobelu“, „najvećim živim klasikom",„ doajenom srpske književnosti” i „inovatorom odanom tradiciji”, koji je svojim delima sanjao o povratku u Metohiju. Blizak prijatelj bio mu je i Stevan Raičković, sa kojim se svakodnevno viđao u „Slaviji”.
Preminuo je 6. februara 2016. godine, posle kraće bolesti, a njegova urna sa pepelom položena je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Od 2019. godine, ulica u Gradskoj opštini Čukarica u Beogradu nosi njegovo ime.
Izvor Wikipedia



















