Jovan Ilić (rođen: Ilijć; Resnik, 15. avgust 1824 — Beograd, 12. mart 1901) bio je srpski književnik, ministar pravde i državni savetnik.
Rođen je 1824. godine u Resniku kod Beograda. Otac vodi poreklo iz Niša a majka iz Podgorice, od Aleksića. Nakon osnovne škole, koju je završio u Beogradu, odlazi u Kragujevac, gde kao gimnazijalac uživao "blagodjejanije" (internat). Gimnaziju je dakle učio u Kragujevcu, Licej u Beogradu, a filozofiju u Eperješu i Beču. Javlja se on 1844. godine u "Prašovi" (Eperješu) prenumerant jedne srpske knjige kao Jovan Ilijć Srbijanac.
Još kao đak, Ilić se istakao u slobodoumnim i slovenofilskim omladinskim krugovima. Poznavao je Vuka u Beču, bio pobratim Branka Radičevića i prijatelj Sime Milutinovića Sarajlije. Bio je aktivan kao član napredne omladine. Po završetku studija je došao u Beograd, ali je u vreme revolucije 1848. godine prešao u Sremske Karlovce. Učestvovao je sa dobrovoljcima Stevana Petrovića Knićanina u borbi protiv Mađara kod Tomaševca, Pančeva, Alibunara i Vršca. Po okončanju borbi vratio se u Srbiju, gde se i oženio. Kao profesor je radio u Negotinu, a potom je premešten prvo u Šabac, a potom i u Beograd. Bio je član Liberalne stranke. Istakao se na Svetoandrejskoj skupštini, kada je izabran za sekretara. Ilić je bio "pravi" Šumadinac: "otvoren, odlučan, smeo i ponosit zastupnik i branič svega što je svojina naroda srpskoga".
Bio je pisar Državnog saveta (od 1847), korektor Srpskih novina, profesor u Negotinu, Šapcu i Beogradu, član Velikog suda (od 1859), ministar pravde (1869—1871)[2] i državni savetnik (1873—1882). Penzionisan je 1882. godine.
Umro je 1901. godine u Beogradu. Njegovi sinovi su književnik Dragutin Ilić i pesnik Vojislav Ilić.
Izvor Wikipedia





