Nikola Ljubičić (Karan, kod Užica, 4. april 1916 — Beograd, 13. april 2005) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general armije JNA, društveno-politički radnik SFRJ i SR Srbije, junak socijalističkog rada i narodni heroj Jugoslavije. U periodu od 1967. do 1982. obavljao je funkciju Saveznog sekretara za narodnu odbranu SFRJ, od 1982. do 1984. funkciju predsednika Predsedništva Socijalističke Republike Srbije, a od 1984. do 1989. nalazio se na mestu člana Predsedništva SFRJ.
Rođen je 4. aprila 1916. godine u selu Karan, kod Užica, gde je završio osnovnu školu. Nižu gimnaziju je završio u Užicu, a Srednju poljoprivrednu školu u Valjevu. Vojsku je služio u Školi rezervnih pešadijskih oficira, u Mariboru. Dana 1. decembra 1939. godine, unapređen je u čin rezervnog pešadijskog potporučnika. Do rata je radio u Nižoj poljoprivrednoj školi u Sevojnu, kod Užica, Kosjeriću i Pljevljima.
Aktivno je učestvovao u svim akcijama omladinskih organizacija u valjevskoj Poljoprivrednoj školi, kao i kasnije u Kosjeriću i Pljevljima. Tokom Aprilskog rata 1941. godine bio je raspoređen za komandira voda u planinskom bataljonu, formiranom u selu Zdravčićima, kod Požege. Učestvovao je u borbi s Nemcima na položaju kod Valjeva.
Pidrišu; ispred Gornjeg Vakufa; zatim pri forsiranju Neretve u borbi s četnicima; i posle oko Boračkog jezera, u Kalinoviku. Druga proleterska udarna brigada je, zatim, vodila teške borbe s Italijanima i četnicima pri forsiranju Drine, i kasnije na terenu Sandžaka i Crne Gore i istočne Bosne, sve do Sutjeske.
Posle borbi u dolini reke Sutjeske, sa Drugom proleterskom brigadom učestvovao je u borbama tokom proboja na Zelengori, kao i na putu oko Miljevine, i kasnije sve do dolaska i posle dolaska u rejon između Kladnja i Tuzle. Tu je, početkom avgusta 1943. godine, odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ, s još 6 drugova i radio-stanicom krenuo za Srbiju, preko oslobođenih, poluoslobođenih i neoslobođenih teritorija. Kretali su se preko Semberije i Srema. U Srbiju su se ubacili kod Umke, i stigli do Aranđelovca. Posle dolaska je, s jedinicama Prve šumadijske brigade, učestvovao u borbama vođenim na ovom terenu. S brigadom je krenuo, po naređenju Vrhovnog štaba, od Rudnika, preko Kosjerića i planine Tare, i učestvovao u borbama koje je ova brigada na tom putu vodila, ka glavnini partizanskih jedinica koje su se nalazile u dolini Lima i Vardišta.
Posle dolaska u Sandžak, izvesno vreme je bio na funkciji načelnika Štaba Druge proleterske udarne brigade, a posle je postao komandant Treće srpske udarne brigade. S ovom jedinicom učestvovao je u borbama na teritoriji Sandžaka i zapadne Srbije, Zlatibora, Ivanjice, potom na Bukovima oko Valjeva, planine Tare, a kasnije oko Berana i Andrijevice.
Pri polasku grupe divizija za Srbiju, postavljen je za načelnika Štaba Druge proleterske divizije, s kojom u drugoj polovini 1944. godine stigao u Srbiju, posle teških borbi u dolini Ibra i na Kopaoniku. Avgusta 1944. godine postavljen je za zamenika komandanta Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ). Na toj dužnosti je dočekao i oslobođenje Jugoslavije.
Izvor Wikipedia



















