Josip Broz Tito (7. maj 1892 – 4. maj 1980) bio je jugoslavenski revolucionar i državnik. Bio je generalni sekretar (kasnije predsjednik predsjedništva) Saveza komunista Jugoslavije (1939–1980). Tokom Drugog svjetskog rata je postao premijer (1943–1963), a ustavnim promjenama 1953. postao je i predsjednik (kasnije doživotni predsjednik: 1953–1980) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Od 1943. do svoje smrti 1980. godine, imao je čin maršala Jugoslavije i položaj vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ, do 1945), Jugoslavenske armije (JA, 1945–1951) te Jugoslavenske narodne armije (JNA, 1951–1980). Stekao je dodatnu međunarodnu pažnju kao čelnik Pokreta nesvrstanih, zajedno sa Jawaharlalom Nehruom iz Indije, Gamalom Abdelom Nasserom iz Egipta i Sukarnom iz Indonezije.
Rođen je 7. maja 1892. u Kumrovcu, Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska (današnja Hrvatska) kao sedmo od petnaestero djece oca Franje i majke Marije Broz, rođene Javeršek, Slovenke po porijeklu. Osmero braće i sestara umrlo je pri porodu ili u ranom djetinjstvu. U doba kad se Josip rodio, otac Franjo je imao 8 jutara zemlje i nekoliko konja. Negdje oko 1913. godine imanje je rasprodato zbog dugova bankama, a Franjo je postao nadničar. Dugovi su nastali još prije njegovog rođenja, kada je trebalo otpremiti šest sestara za udaju i isplatiti im dio zemlje i dogovoreni miraz. Veći dio djetinjstva prije polaska u školu, proveo je u Podsredi, 15 km udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka. Vrativši se u Kumrovec i upisavši se u novootvorenu osnovnu školu, više nije znao hrvatski, nego samo slovenski jezik, tako da je ponavljao prvi razred. Tu je završio četiri razreda i dva razreda opetovnice[c] te je bio uglavnom vrlo dobar učenik. Sa petnaest godina 1907. godine završio je školovanje i tražio posao. Prvi mu je posao bio kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se bavio stočarstvom, ali ga je ujak slabo plaćao, a kako mu nije održao obećanje i kupio čizme, Josip se vratio u Kumrovec. Tih dana u Kumrovcu je boravio Josipov bratić Jurica Broz, štabni narednik carske i kraljevske vojske, koji ga je odveo u Sisak i zaposlio kod svog prijatelja Ignaca Striegela, bivšeg narednika, a sada gostioničara. Josip je isprva htio postati krojač, ali se zbog protivljenja seoskog učitelja, koji je zbog njegove nemirnosti mislio da ne bi bio pogodan za takav sjedeći posao, zaposlio se u gostionici u Sisku.
Nakon službe u gostionici, zbog nezadovoljstva poslom, napušta Striegela, te upisuje bravarski zanat kod sisačkog obrtnika češkog porijekla Nikole Karasa. Tu je od septembra 1907. do septembra 1910. izučio bravarski zanat. U jesen 1909. nagovorio je Karasa da primi kao šegrta i njegovog mlađeg brata Stjepana. Tu se prvi put zainteresirao za radnička prava, prodavao je i čitao "Slobodnu riječ", glasilo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a 1910. se učlanio u radnički sindikat i Savez socijalističke omladine i samim tim postao član Socijaldemokratske stranke. Nakon završetka zanata odlazi u Zagreb, ali uslijed privredne krize do jeseni 1913. godine radi sa prekidima u Zagrebu (četiri mjeseca), Kumrovcu, Trstu, Kamniku (8 mjeseci), Čenkovu u Češkoj, četiri mjeseca u tvornici Škoda kod Plzeňa, Münchenu, Mannheimu, Beču. Poslijednja stanica mu je bila u Bečkom Novom Mjestu, gdje je gotovo godinu dana radio kao probni vozač i strojar u tvornici automobila Daimler, te je stanovao sa starijim bratom Martinom, koji je postao željeznički službenik. Navršivši 21 godinu, u jesen 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata, njegova pukovnija je od augusta do decembra 1914. bila na srpskom frontu na Drini, koju su dva puta prelazili i dva puta se povlačili. Nekoliko dana je bio zatvoren u zatvoru u Petrovaradinu, zbog optužbe za antiratno huškanje. U januaru 1915. regimenta u kojoj je služio, prebačena je na ruski front, gdje je imala velike gubitke. U borbama protiv Rusa u istočnoj Galiciji februara 1915. godine, kao komanant izvidnice, bio je predložen za odlikovanje, jer je izvršio prepad na poljsku stražu i zarobio jedanaest Rusa. Početkom aprila 1915. u ruskoj proljetnoj ofanzivi, trinaest njegovih vojnika je poginulo od granate ruske haubice, a on je bio lakše ranjen. Nekoliko dana kasnije divizija nazvana "Divlja divizija" sastavljena od čerkeskih konjanika, masakrirala je njegovu jedinicu, a on je u borbi s jednim napadačem ranjem kopljem u grudni koš. Tako je dospio u rusko zarobljeništvo, a proglašen je mrtvim ili nestalim (zarobljenim) u gubitcima carsko-kraljevske vojske izmedu 10. i 12. aprila 1915.
Oktobarska revolucija ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. Nekoliko mjeseci do proljeća 1918. godine stražari na obližnjim stanicama Transsibirske željeznice, radi kao strojar na parnoj vršilici u selu Mihajlovka. U Omsku je upoznao i svoju prvu suprugu Pelagiju Denisovnu Bjelousovu. Zbog te veze i slaboga zdravlja i nakon što su bjelogardejci uz pomoć Češke legije zauzeli Omsk i razbili Crvenu gardu, zadržava se tri mjeseca u Mihajlovki, sve dok jedinice prevođene Aleksandrom Kolčakom počinju obilaziti sela u potrazi za suradnicima Crvene garde; Broz se tada povlači u stepu, gdje ga prima polunomadsko kirgisko pleme sa lokalnim poglavarom Isaijom Džaksenbajevim. Za vrijeme boravka radio je kao strojar na motornom mlinu. Krajem 1919. godine kad je Crvena armija protjerala bjelogardejce iz Omska, Broz se vraća u Omsk i ponovo se prijavljuje u Internacionalni odred Crvene garde. Povezavši se sa grupom zarobljenika iz jugoslavenskih zemalja, početkom 1920. godine potpisuje pristupnicu jugoslavenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). U Omsku se u ruskoj pravoslavnoj crkvi oženio četrnaestogodišnjom Pelagijom Bjelousovom, a pošto boljševici nisu priznavali crkveni brak, dvije godine kasnije se ponovo oženio kod matičara. Već je 1918. godine zatražio sovjetsko državljanstvo, ali zbog bjega u Kirgisku ta se pismena molba nije razmatrala. Mada su mnogi zarobljenici iz jugoslavenskih zemalja dobili sovjetsko državljanstvo i ostali u Sovjetskom Savezu, Broz se odlučuje 1920. godine, zajedno sa Pelagijom vratiti u Hrvatsku, ali mu je revolucionarni socijalizam sovjetskog tipa postao politički uzor.
Sukob medu intelektualcima u Partiji sa Miroslavom Krležom, nastao je kada je 1939. u decembarskom broju časopisa "Pečat" izašlo 150 stranica Krležinog teksta "Dijalektički antibarbarus". Krleža se prividno u tekstu ne bavi politikom, nego umjetnošću i estetikom, ali se između redaka iščitava politički bijes, napad na politiku SSSR-a i Staljina. Ruglu se izvrgavaju i intelektualci KPJ - Ognjen Prica, Radovan Zogović i Jovan Popović. Ta podjela na "krležijance" i "protukrležijance" (često nazvan i Sukob na književnoj ljevici), podijelila je Partiju, pa su Kardelj i Đilas odlučili odgovoriti na Krležin politički pamflet. Sastanak sa Krležom, preko Đure Špoljarića organizirala je Herta Haas. Nije poznato što je Tito na sastanku rekao Krleži, ali je vidljivo da je od tada zašutio i tako je nastavio pet godina, sve do kraja završetka Drugog svjetskog rata. Krleža je i ranije zastupao opozicijska stanovišta, zbog Staljinove strahovlade, moskovskih procesa i sibirskih Gulaga. U sukobu sa Augustom Cesarcom je jednom rekao, da bi zbog napada SSSR-a na Finsku, najrađe kao dobrovoljac pošao braniti malu Finsku od velikog agresora SSSR.[59] Osim toga, zalagao se da Partija ne smije na Izborima za narodne poslanike 1938. nastupati samostalno unutar Ujedinjene opozicije sa svojom Strankom radnog naroda, jer revolucije neće biti; nego samo kao lijevo krilo Hrvatske seljačke stranke.
Nakon teškog operativnog zahvata i amputacije noge ostaje pod stalnim ljekarskim nadzorom. Umro je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. Njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta.
Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova, uz to poznate ličnosti kao Indira Gandhi, Margaret Thatcher, Willy Brandt i mnogi drugi. Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i ambasadora.
Izvor Wikipedia
