Prvim novelističkim tekstovima javio se u zagrebačkim književnim časopisima za vrijeme studija (Književnik, Omladina, Savremenik, Vijenac, Hrvatsko kolo). Objavio knjige Bajram žrtava (Zagreb, 1931), Dobri Bošnjani (Zagreb, 1937), Ramazanske priče (Sarajevo, 1941), Za obraz (Zagreb, 1942), Mladić u prirodi (Sarajevo, 1943), Dan i sunce (Zagreb, 1944), Abdullahpaša u kasabi Sarajevo, 1945).

Intenzivno se bavio skupljanjem i objavljivanjem usmene književnosti i etnografske građe. Zbog aktivnoga učestvovanja u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH-a, osuđen 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ponovo je počeo objavljivati tek nakon dugogodišnje šutnje (Trava zaboravka, Zagreb 1966. i Tuturuza i šeh Meco, Zagreb 1978). Značajan pripovjedač, koji izvornim darom i sjajnim osjećanjem jezika u svojim najboljim novelama nadrasta ograničenja tradicionalističkih književnih i životnih nazora. Punu i pravu recepciju Nametkove proze trajno je omela njegova politička ekskomuniciranost i građanska marginaliziranost. U knjizi Sarajevski nekrologij, objavljenoj posthumno (Zürich, 1994), Nametak se pokazuje kao novovjekovni Bašeskija - hroničar koji britkim jezikom i kroz briljantne novelističke krokije, i toplo i ironično u isti mah, svjedoči o životu tradicionalne sarajevske muslimanske sredine kao cijeloga jednog paralelnog, zatajenog mikrokozmosa u vremenu epohalnih društvenih i političkih promjena (1961-1985).

Izvor Wikipedia