Ivica Bednjanec (Zagreb, 1. jun 1934 — Zagreb, 15. februar 2011) bio je hrvatski crtač stripa, pesnik, humorista i scenarist. Bio je samostalni likovni umetnik, nekada profesor na Grafičkoj školi u Zagrebu.
Više od 40 godina kontinuirano je objavljivao stripove kojima je bio kompletni autor, kako scenarija tako i crteža. Reč je o preko 2000 tabli stripa, preko 1000 scenarija i šest knjiga sabranih stripskih priča.
Nakon završene grafičke škole radio je kao litograf u Štamparskom zavodu "Ognjen Prica" u Zagrebu. Uz rad nastavlja školovanje te 1962. diplomira na višoj grafičkoj školi u Zagrebu. Svoje prve stripove počinje objavljivati 1952. godine („Stanoje Goranin“, Vjesnikov zabavnik "Petko"). U to vreme stvara i prve grafičke dizajne. Prvu nagradu dobiva još 1957. godine, na natečaju Narodne armije nagrađen je njegov strip "Crveni se šuma". Od 1963. godine do 1968. nastaje opus njegovih stripova iz hrvatske istorije — tridesetak kompletnih naslova većinom rađenih za "Dečje novine" iz Gornjeg Milanovca, Srbija. Od 1967. godine deluje kao samostalni umetnik i član ULPUH-a.
Godinama je predstavljao Jugoslaviju na velikim svetskim izložbama stripa: više puta u Montrealu (nekoliko puta uvršten u katalog odabranih radova); još 1978. s Mirkom Ilićem u Luki; u Napulju, gde je 1984. dobio i nagradu Pulčinela. Iste godine dobija nagradu "Andrija" u Ljubljani; na Salonu jugoslovenskog stripa u Vinkovcima 1988. osvaja Grand Prix, a na Salonu hrvatskog stripa 1997. i Nagradu za životno delo, iste godine je odlikovan Redom Danice Hrvatske.
Širinom opusa autorski strip Ivice Bednjanca mogao bi se podijeliti prema tematici po ciklusima na istorijski, političku satiru, sportski, dečji itd. A jedan od materijala je uvršten kao prateći pedagoški materijal u udžbeniku za nastavnike pedagoške psihologije u Hrvatskoj. Otprilike u isto vreme, u produkciji "Zagreb filma", trebalo je da započne serijal "Male ljubavi" prema "Durici" — autorovom najmlađem liku stvorenom za najmlađe (ali i one starije čitaoce/gledaoce). Inače, Durica je 12 godina izlazila u Smibu, reviji za osnovce.
Po rečima Krešimira Zimonića: „Ivica Bednjanec je jedan od najkvalitetnijih i najproduktivnijih hrvatskih autora stripa svih vremena. S obzirom na veličinu, širinu, kontinuitet i raznolikost njegova opusa, možda nisu pretjerane ocjene da je Ivica Bednjanec sve svoje stripove realizirao prema vlastitim scenarijima (što ga čini, pomalo paradoksalno, najproduktivnijim scenaristom našeg stripa), ovakve ocijene još više dobivaju na težini. Pa ipak, ne možemo se oteti utisku da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prećutkivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih "stručnjaka". Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti obezbedili su mu epitet pučkog zabavljača i autora za djecu. Njegovi stripovi bili su naprosto — stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin 'intelektualnog' i 'umjetničkog. Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše — naš!“
Rad Ivice Bednjanca uslovno se može podeliti na dva područja: takozvani realistički strip, te grotesku u najširem smislu. Neka druga podela mogla bi glasiti: stripovi za omladinu i stripovi za odraslu publiku. Tijekom 1960-ih godina nastao je veći dio iz ciklusa istorijskih stripova, stripova s tematikom iz Meksičke revolucije i stripova o sportu, dok se tematici NOB-a Bednjanec povremeno vraćao. Od 1968. godine započinje njegova suradnja sa zagrebačkom Modrom lastom gde puna tri desetljeća paralelno nastaju dva serijala: "Osmoškolci i Genije" i "Lastan". Posebno je značajan Nježni, lik realizovan u dve varijante: Nježni robijaš (1975-1976) i Nježni sport (1976-1983). Bednjanec je napravio još nekoliko serijala: Iverku, Kika, Amicu, i najnoviji — Duricu. Među najkvalitetnije stripove njegovog opusa svakako se ubrajaju i dve epizode započetog serijala „Barun Trenk“ (1974).
Izvor Wikipedia
