Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. maja 1823. - Zagreb, 28. februara 1896.), hrvatski političar, publicista i književnik. Pored političkih aktivnosti bavio se historijom, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevođenjem. Još za života nazvan je - kao politički lider i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma - Ocem Domovine.
Rani život i školovanje
Ante Starčević se rodio 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udata Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvog muža. Narodnu školu pohađao je u Klancu. Od njegove trinaeste godine školuje ga stric Šime Starčević i daje mu prve lekcije iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević je bio župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i lingvista, branilac hrvatskog jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve podrške i podučavanjem. U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno savlađuje latinski te njemački, mađarski, grčki i italijanski jezik. Godine 1846. je, nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim naukama, promovisan na čast doktora filozofije u Pešti. Tada odlučuje da se ne posveti sveštenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Politička aktivnost
Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i historije na zagrebačkoj akademiji i beogradskom univerzitetu radi u advokatskoj kancelariji Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendovan i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za poslanika u Hrvatskom saboru je izabran i 1865. godine i to kao poslanik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao poslanik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najradikalniji zagovornik hrvatske nezavisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim administrativnim i državnim vezama Hrvatske sa Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao sa Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa sve do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao da je glavna i najvažnija stvar osloboditi se austrijskog jarma i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. juna 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskog i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je zatvoren, a poslije robije ponovo se zapošljava u Šramovoj kancelariji, gdje radi do oktobra 1871. godine. 1869. godine je objavio afirmativni članak o Osmanlijskom carstvu i islamu. Poslije Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovo je zatvoren, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za poslanika u hrvatskom Saboru, čiji je poslanik bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovini 19. vijeka niko nije tako oštro i argumentovano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod; da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog rasapa. Prema Starčeviću sjeme rasapa baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerovatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba da se traži u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.
U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskog naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskog naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božijom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod uticajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske klase, bogatije seljake i inteligenciju. U drugoj polovini 19. vijeka Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme je smatrao kako se to jedinstvo treba manifestovati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno", dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to mišljenje. Tako je u listu Sloboda od 23. marta 1883. godine izrazio svoje shvatanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!...
Izvor Wikipedia
