Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. juna 1873. – Zagreb, 17. marta 1914.), bio je hrvatski pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih književnika.
Antun Gustav Matoš je rođen u Srijemu, u Tovarniku, na petak trinaesti, 1873. godine. Odmah nakon njegovog rođenja, babica je rekla Matoševoj majci: „Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali - mnogo će i trpjeti.” Djed s očeve strane, Grgur Matoš (1812. – 1899.), bio je iz Kaćmara, kao i obitelj Matoš, koja se onamo doselila tijekom 18. stoljeća iz Turjaka južno od Sinja, a podrijetlom su iz Rame u Hercegovini. Grgur Matoš bio je učitelj namješten u Plavni kraj Vukovara gdje se iz braka s Mađaricom Ersebeth Orovecz iz Kaćmara rodio njegov sin August Matoš (1847. – 1914.). August je završio učiteljsku školu u Đakovu te isprva službovao u Našicama gdje se vjenčao sa sudetskom Njemicom Marijom Schams (1851. – 1944.) iz Našica, čiji je djed Franjo Schams bio ugledni farmaceut i autor niza cijenjenih knjiga o vinima i vinogradarstvu panonske Mađarske i Hrvatske. August Matoš bio je učitelj i orguljaš. August je kao učitelj bio premješten u Tovarnik gdje su im se rodila prva dva sina: Feliks (preminuo 1877. godine) i Antun; zatim je 1875. godine premješten na učiteljsku školu u Zagrebu kamo se seli s obitelji. S njima se seli i djed Grgur s dvogodišnjim Antunom. Stoga je Matoš za sebe znao reći: „Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem”.
Prvih deset godina Matoševi su stanovali u današnjoj Tomićevoj ulici 12 (prije izgradnje uspinjače), a 1885. godine su kupili prizemnicu u Jurjevskoj ulici br. 10 na čijem su mjestu 1904. godine sagradili dvokatnicu koja se i danas ondje nalazi. Otac August radio je u gornjogradskoj osnovnoj školi kao učitelj sve do umirovljenja. Uz taj posao bio je i orguljaš u crkvi sv. Marka, a navečer je podučavao pjevanje u obrtnoj ili šegrtskoj školi. U Zagrebu su se rodili Matoševa sestra Danica (1876. – 1962.), pijanistica i operna solistica, poslije profesorica u glazbenoj školi u Gundulićevoj ulici, te braća Leon (1878. – 1947.), profesor zemljopisa i violinist i Milan (1884. – 1960.), financijski činovnik koji je nakon bratove smrti skrbio o njegovu djelu i rukopisima. Godine 1879. krenuo je u prvi razred zagrebačke opće pučke škole, a 1883. godine završio je četvrti razred i krenuo u prvi razred gimnazije. Do sedmoga razreda gimnazije bio je učenik Klasične gimnazije u Zagrebu. Sedmi razred polazio je dva puta. Ocjenu nedovoljan osim iz fizike i propedeutike dobio je i iz hrvatskoga jezika kod profesora Ivana Broza. Pjevao je u dječjem zboru u crkvi sv. Katarine te je polazio Školu Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda gdje je naučio svirati violončelo.
Pokušaj studiranja na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču svršio je neuspjehom. Izgubio je stipendiju zbog nepoloženog kolokvija. Godine 1893. odlazi u vojsku, ali sljedeće 1894. godine dezertira nakon osam mjeseci službe u Kutjevu, pa iz Hrvatske tj. Austrije bježi u Srbiju. Najprije u Šabac, a zatim u Beograd. Mladi Antun ljeta je provodio kod rođaka u Brezovici (što je opisao u pripovijetci Nekad bilo - sad se spominjalo), a obiteljski zavičaj i Tovarnik, kao i rodbinu u Senti i Bačkoj, posjetio je tek tijekom bijega u Srbiju 1894. godine, kad se neko vrijeme skrivao i kod djeda Grgura, koji je redovito ljetovao na obiteljskom imanju.
Beograd
Kako sâm navodi, u Beogradu je tijekom sljedeće tri godine i nekoliko mjeseci radio kao "čelist pa novinar, literat". U Beogradu je bio stalan gost kavane "Dardaneli" gdje su se okupljali književnici-boemi, neovisni novinari i glumci. Tu je upoznao Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Milovana Glišića. Kad je došao u Beograd prvo vrijeme zarađivao je držeći instrukcije u obitelji Sarajevčić gdje je u to doba i stanovao. Poslije je preživljavao na razne načine, svirajući violončelo i pišući članke prvo za Pobratim Janka Veselinovića, potom za sarajevsku Nadu koju je uređivao Silvije Strahimir Kranjčević dok je formalni urednik bio Kosta Hörmann. Pisao je osvrte na kazališni i glazbeni život Beograda. Također je pisao kritike priča i romana koji su tada izlazili. Iako je bio prijatelj s Veselinovićem koji ga je objavljivao u Pobratimu, Matoš je bio beskompromisan kritičar. Bez dlake na jeziku udarao je desno i lijevo, po živim ljudima, prijateljima i neprijateljima, pa kad je izašao Veselinovićev Hajduk Stanko, roman s tematikom I. srpskog ustanka, Matoš ga je "pokopao": „Žali sebe što je morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana”.
Izvor Wikipedia
