Šinko, Ervin (Ervin Sinkó, pravo ime Franjo Spitzer), madžarski i hrvatski književnik (Apatin, Vojvodina, 5. X. 1898 – Zagreb, 26. III. 1967). Potječe iz madžarske obitelji židovskog podrijetla. Nakon sloma Sovjetske Republike Madžarske (1919) emigrirao u Beč, potom u Pariz i Moskvu. U Beču je izdavao časopis Testvér (1922) te surađivao u nizu madžarskih časopisa. God. 1939. postao je državljanin Kraljevine Jugoslavije, a od 1945. živio u Zagrebu. U književnosti se javio pjesničkom zbirkom Noći i svitanja (Éjszakák és hajnalok, 1916). Nakon dolaska u Zagreb pisao je na hrvatskom jeziku, pa njegov opus pripada i madžarskoj i hrvatskoj književnosti. Zbog zanesenosti idejama Listopadske revolucije, dosljednosti ljevičarskim opredjeljenjima, prvotne poticaje njegova estetskog i etičkoga creda čine teme politike i revolucije kao sudbine čovjekova bića, problemi kriza, hereza, sumnji, kao i neprekidna borba protiv staljinističkih dogmi. U romanima Četrnaest dana (1947) i Optimisti (1954) dokumentaristički je prikazao društvenu panoramu Madžarske u doba revolucije i sredinom 1930-ih. Kratkim romanom Egidije kreće na put (1965) te pripovijestima Natporučnik Elemir (1950) i Aronova ljubav (1951) dosegnuo je izrazitu poetsku uvjerljivost. U putopisnom i autobiografskom dnevniku Roman jednog romana (1955) prikazao je život borca i pisca koji se u vrtlogu staljinističkih čistki bori za pravo umjetnika i čovjeka na vlastiti književni i moralni integritet. Teme Informbiroa protežu se i u njegovim dramama (Osuđenici; Strašna sreća). Pisao je kritike i eseje, među kojima se ističu oni o M. Krleži (Falanga Antikrista i drugi komentari, 1957).

Izvor enciklopedija.hr