Ivica Vidović (Beograd, 10. maj 1939 — Zagreb, 18. april 2011) bio je hrvatski glumac. Bio je suprug glumice Gordane Gadžić.
Na Kazališnoj akademiji u Zagrebu diplomirao je 1963. godine nakon čega počinje da radi u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK), a kroz karijeru je bio član i drugih pozorišnih kuća (Dramsko kazalište Gavela, Teatar ITD, česte saradnje sa HNK u Splitu...). Posebno se isticao u modernom repertoaru (Handke, Šafer, Stopard, Kundera, Jelačić, Bužimski, Gavran). Godine 1998. osniva Teatar Rugantino.
Nastupao je u mnogim predstavama, od kojih su neke antologijske te su svojim kvalitativnim dometima menjale sliku hrvatskog kazališta. Među mnogobrojnim njegovim ulogama teško je ne prisetiti se onih koje je ostvario u Teatru ITD, u predstavama poput „Kaspara Hausera“ ili „Rozenkanc i Guildestern su mrtvi“ i „Travestija“, „Jakuesa Fatalista i njegovog sluge“ ili „Noći bogova“ i „Gospodara sjena“... Značajne uloge je Vidović odigrao i na pozornici splitskoga Hrvatskog narodnog kazališta: „Čovik, zvir i kripost“ ili „Dundo Maroje“, „Albatros“ ili pak „Svečana večera u pogrebnom preduzeću“, samo su neke od predstava koje se ne smeju zaobići iz Vidovićevog opusa.
U Kazalištu „Gavela“ je Ivica Vidović prvi put zaigrao u „Jazavcu pred sudom“ koja je premijerno izvedena 1966, i od tada u pozorištu u Frankopanskoj nastupa u velikom broju naslova, nezaobilaznih u osvrtu na istoriju toga teatra. Spomenimo „Javno oko“, „Djecu sunca“, „Revizora“, „Zid, jezero“, te „Ribarske svađe“ i „Volpone iliti lisac“, kao i „Garaže“, „Trg heroja“,"Četvrta sestra“...
Sa svojim je "Teatrom Rugantino" i predstavama kao što su „Aj, Karmela“ ili „Starci“ i „Antigona u Njujorku“ posetio mnoga mesta u kojima je pozorište redak gost, predstavljajući teatarsku umetnost i izvan „pozorišnih gradova“.
Ivica Vidović jednako je predano u pozorištu interpretirao „glavne likove“ i one koje nazivamo „sporednima“, iako nam se ta lica, neretko upravo zbog onih koji ih igraju, ponekad usecaju u pamćenje snažnije od „glavnih“, i za mnoge je od tih uloga višestruko nagrađivan.
Osim na pozorišnim daskama, Ivica Vidović je i na filmu ostvario niz velikih ostvarenja. Kao jedan je od najistaknutijih i najzanimljivijih filmskih glumaca koji su se pojavili u kasnim šezdesetim kontinuirano je nastupao na filmu sarađujući uspešno s rediteljima i starije i mlađe generacije. U jugoslavenski film unosi novi tip introvertnoga, u biti deziluzioniranog savremenoga urbanog junaka (odnosno antijunaka), zbunjene, nesnalažljive likove, marginalce i gubitnike... Ivica Vidović uspeo ih je sugestivnom interpretacijom učiniti privlačnim, bliskim i zapamtljivim svojim mladolikim izgledom, pomalo sporih, „melanholično-snenih reagovanja“. Osobito sugestivno tumači zbunjene, u prikazanim životnim i posebno političkim okolnostima, nesnalažljiv osobe.
Tokom skoro 50 godina ostvario je niz značajnih filmskih ostvarenja... Ideal borca NOB-e u "Zasedi" (1969), „beketovskog“ junaka u iščekivanju u filmu "Idu dani" (1970), prigradskog marginalca (za šta je nagrađen Srebrnom arenom u Puli za ulogu Gliste u filmu Kužiš stari moj) (1973), intelektualca psihičkim terorom primoranog na kolaboraciju u "Prijekom sudu" (1978), te usamljene intelektualce u "Ritmu zločina" (1981) i "Čovjeku koji je volio sprovode" (1989). Posebnost u njegovu filmskom opusu predstavlja lik (sa crnohumornim karakteristikama) sovjetskog klizačkog šampiona u filmu "Misterije organizma" (1971). Nagrađen je i Zlatnom arenom u Puli (2002) za epizodnu ulogu (Blaž) u filmu Fine mrtve djevojke.
U kontekst stvorenog tipa potpuno se uklapa jedan od njegovih najpopularnijih likova - Servantes. Osobenjak i autsajderski pesnik Servantes, simbol izglobljenih duša iz TV-serije "Naše malo misto" i filma "Servantes iz našeg malog mista". Ove uloge su mu donele ogromnu popularnost, kao i kasnije naslovni lik u tv-seriji "Inspektor Vinko".
Ostale važnije uloge: "Kad čuješ zvona", "Lisice", "S druge strane", "U gori raste zelen bor", "Izbavitelj", "Usporeno kretanje", "Orao"...
Poslednjih godina Ivica Vidović dokazuje svoj glumački vitalitet radeći is mlađim rediteljima, okrunjujući kvalitet i konstantnost svojih interpretacija novim nagradama.
Preminuo je 18.4.2011. u 72. godini u Zagrebu. Po svojoj želji sahranjen je u Komiži.
Izvor Wikipedia
