Ljudevit Gaj (Krapina, 8. jul 1809 — Zagreb, 20. april 1872), rođen kao Ludvig Gaj, je bio političar, doktor filozofije, lingvista, ideolog, novinar i književnik. Bio je jedna od središnjih figura panslavističkog Ilirskog pokreta.
Biografija
Gaj se rodio u Krapini (u tadašnjoj Varaždinskoj županiji unutar kraljevine Hrvatske i Slavonije) od roditelja Johana fon Gaja, apotekara i majke Julijane Šmit. Odrastao je u domaćinstvu u kome se "mislilo i govorilo" nemačkim jezikom. Na školovanju u Beču, Gracu, Lajpcigu i Pešti dolazi u kontakt s nacionalnom omladinom. Na formiranje nacionalne svesti za njega je bilo presudno studiranje filozofije u Gracu 1828. godine i prijateljstvo sa Demetrom i Baltićem, sa kojima je već tada osnovao prvi "Ilirski klub". U Gracu je mladi Gaj naučio "štokavštinu". Na studijama prava u Pešti 1829. godine upoznaje Jana Kolara, slovačkog književnika koji je razvio ideju o slovenskoj uzajamnosti čiju ideju Gaj kasnije prihvata.
Književni rad
Gaj je rano počeo sa objavljivanjem knjiga. Njegova brošura od 36 strana o dvorcima u njegovom okrugu, napisana na nemačkom jeziku, pojavila se 1826. godine kao Die Schlösser bei Krapina (sr.Krapinski Dvori).
Njegova zdravica Još Horvatska ni propala (sr.Još Hrvatska nije propala)[9], napisana 1833. godine, bila je najpopularnija pesma u Hrvatskoj onoga doba, a peva se još i danas. Oni nose izrazito književna obeležja: živih slika i događaja, dobrog stila i skladne kompozicije, Barac ih je pribrajao među najbolju hrvatsku prozu u doba ilirizma.
Još 1829. godine predlagao je Gaj da se u Zagrebu ustanovi jedno književno društvo a uz njega i muzej. Ideju je obrazložio opet 1836. godine na hrvatsko-slavonskom saboru.
Godine 1830. u Budimu štampa knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisana (sr.Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisa), prvi opšteprihvaćeni hrvatski pravopis nakon dela Ignjata Đurđevića i Pavla Ritera Vitezovića. Pisana je dvojezično, na hrvatskom i nemačkom jeziku, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis uvodi za svaki glas u hrvatskom jeziku po jedan znak u latiničnom pismu. Postao je središnja ličnost oko koje se okupljaju mladi, nadareni intelektualci, vođeni istom idejom. Godine 1834. uspelo mu je ono što petnaest godina ranije Šporeru nije, naime, pribaviti kraljevsku saglasnost za pokretanje hrvatskih dnevnih novina s književnim prilogom. Napokon, 6. januara 1835. pojavile su se „Novine Horvatske“ (sr.Novine hrvatske), a 10. januara i njihov književni prilog Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska (sr.Danica hrvatska, slavonska i dalmatinska); bio je to veliki napredak u ostvarivanju preuzetog cilja: znak da se hrvatska književnost konstituiše kao jedinstvena celina. Sve do kraja 1835. godine, ta glasila vodiće preporodni pokret pod hrvatskim imenom; samo, dok će Novine Horvatske do kraja te godine izlaziti na kajkavskom, „Danica“ će uporedo s kajkavskim štampati i štokavski pisane priloge. Promena njihovog imena u Ilirske narodne novine (sr.Ilirske narodne novine) i Danicu ilirsku (sr.Danica ilirska), početkom 1836, značila je korak dalje u sprovođenju Gajevih zamisli. Godine 1835, tačnije 5. decembra te godine, Gaj je objavio proglas o napuštanju kajkavskog dijalekta i starog pravopisa i o prihvatanju štokavštine i novog pravopisa. U skladu s tim i njegov list je štampan novim pravopisom i štokavskim narečjem.
Pokret je uspeo okupiti veći deo hrvatske inteligencije, i pozivajući se na književnu tradiciju Dubrovnika i Dalmacije, usmenu književnost na štokavskom, prihvatio štokavsko narečje za osnovu hrvatskog jezičkog standarda. Pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama prihvati jezički standard zasnovan na novoštokavskim govorima, da se ustanove početne pravopisne i gramatičke norme, da se odbaci kajkavski književni jezik. Pokret je uspeo učvrstiti nacionalnu svest Hrvata, razviti književnost na novim osnovama, pa se zato radije govori o hrvatskom narodnom preporodu.
Pod stare dane
Gaj je u vrhuncu svoje snage 1840. godine posetio carsku Rusiju, a 1846. godine i kneževinu Srbiju. Najzaslužniji je za instalaciju hrvatskog bana Jelačića 1848. godine, koji će mu međutim ubrzo postati neprijatelj. Sve je krenulo naopako 1848. godine, sa aferom oko srpskog kneza Miloša Obrenovića. Zbog optužbi da je zatočio u zagrebačkom hotelu "Lovački rog", i ucenom uzeo novac starom Obrenoviću. Radilo se o 17.000 f. u banknotama i pride 2.000 zlatnih dukata, navodno pribavljenih za politički rad. Jelačić je izbavio Obrenovića iz ropskog položaja, a ovaj je prešao u Ljubljanu, odakle je podneo tužbu. Nakon sprovedene istrage koju je naredio Jelačić, iako stvar nije do kraja raščišćena, jer se knez nije hteo ili smeo suočiti sa optuženim, pretrpio je Ljudevit javne kritike (od strane političkih neprijatelja) i izgubio dotadašnji ugled: On je prekonoć, 10. lipnja (juna) 1848. godine politički uništen[12]. Sa vremenom Gaj sve više gubi društveni uticaj, a dočekao je 1853. godine da ga optuži vlast za navodnu veleizdaju. Sakcinski ga je pokušao kasnije rehabilitovati. Od tih nevolja se nije više povratio. Živeo je povučeno i nemaštini, radeći u svojoj štampariji. Umro je razočaran i zaboravljen od mnogih 1872. godine u Zagrebu, i sahranjen na Jurjevskom groblju.
Izvor Wikipedia
